Pojava povišene temperature jako uznemiri pacijente, a posebno kada su u pitanju bebe i mala djeca. Uobičajeno je mišljenje da tjelesna temperatura mora uvek biti 37°C tako da se temperatura snižava do ove vrednosti i onda kada to nije potrebno.
Šta povišena tjelesna temperatur označva?
Važno je uijvek imati na umu da temperatura nije bolest sama za sebe, već simptom nečega što se dešava u telu.
Vrlo često ona je pokazatelj prisustva neke infekcije, obično virusne ili bakterijske.
Najvećem broju organizama koji su izazivači infekcije upravo temperatura ljudskog tijela od 37°C odgovara za opstanak.
Rast tjelesne temperature pacijenta nepovoljno utiče na njih. Što znači da je rast tjelesne temperature jedna od mijera kojom se organizam bori protiv izazivača bolesti. Ukoliko se uvijek pokušava da se temperatura snizi, zapravo može da se desi da se prolongira dužina trajanja bolesti.
Ipak, kod određenih populacija bolesnika potrebno je snižavati i subfebrilne temperature. To su djeca koja su imala konvulzije, trudnice, kao i bolesnici s poremećenim funkcijama srca, pluća i mozga.
Temperatura je jedan od standardnih vitalnih znakova koji pomažu praćenju zdravstvenog stanja pacijenta. Opšte je mišljenje da tjelesna temperatura ne treba da pređe 37 °C. Međutim ima mnogo zabluda u vezi sa povišenom temperaturom.
Mjesta za mjerenje tjelesne temperature
Mjerenje temperature može biti oralno, rektalno, ispod ruke (u pazušnoj jami), u uhu, na površini kože. Svako od mjesta ima svoje prednosti i nedostatke.
Rektalno izmjerena temperatura je dugo smatrana najbližom po svojoj vrijednosti unutrašnjoj temperaturi tijela. Spoljašnja temperatura ne utiče na vrednosti mjerenja i može se izvesti na pacijentu bez obzira na godine starosti. Međutim, nedostaci ovakvog načina mjerenja su moguća kontaminacija na mestu merenja bakterijama i stolicom. Sama procedura je uznemirujuća za pacijenta i nosi rizik od rektalne perforacije. I rektalno mjerenje zaostaje za aktuelnom unutrašnjom tjelesnom temperaturom.
Oralno sublingvalno mjerenje temperature je laka i brza procedura, ali njena tačnost može biti kompromitovana prethodnim konzumiranjem hladnih ili toplih pića, a takođe usporeno disanje (npr. osam udaha u minuti) može dati pogrešne rezultate.
Aksilarno mjerenje temperature (temperatura izmjerena u pazušnoj jami) je komforna i ima nizak bezbijedonosni rizik, iako su vrijednosti pod uticajem temperature okolne spoljašnje sredine. Iz ovog razloga mnogi autoriteti ne preporučuju ovo mjesto za mjerenje temperature.
Ušno mjerenje temperature je zapravo merenje temperature krvi koja protiče kroz bubnu opnu a, koja stiže iz karotide. Mjerenje temperature u uhu je jednostavno, nema rizika od infekcije, i nije pod uticajem spoljašnje temperature.
Vrijednost mjerene tjelesne temperature na koži je pod uticajem temperature spoljašnje sredine. Ovde su za mjerenje korišćene dve različite tehnologije. Prvi mjerači su bili neprecizne trake koje imaju sposobnost promjene boje i njihova tačnost se uvijek dovodi u pitanje. Noviji su termometri koji temperaturu mere na sljepoočnoj arteriji i oni su dali novi značaj mjerenju telesne temperature na koži.
Mjerenje tjelesne temperature kod beba i i djece mlađe od 2 godine uvijek predstavlja problem. Mjesto koje najpribližnije pokazuje unutrašnju tjelesnu temperaturu je rektum, ali ovaj način mjerenja je invazivan i neprijatan za pacijenta. Ukoliko se ne sprovodi na odgovarajući način može dovesti do perforacije zida crijeva. Toplomjeri za pazušnu jamu nemaju ove nedostatke, ali njihova preciznost se uvijek dovodi u pitanje. Digitalni oralni termometri i ušni termometri su odgovarajući izbor za najmlađe pacijente. Jedna alternativa je i toplomjer u obliku varalice (dude), sa digitalnim čitačem koji meri temperaturu dok dete sisa. Ovo se čini kao pouzdan, bezbijedan i precizan način mjerenja temperature.
Manifestacije
Povišenu tjjelesnu temperaturu karakteriše crvenilo lica, ubrzano disanje, ubrzani puls, topla koža i povišena temperatura. Od subjektivnih simptoma najvažniji su osećaj vrućine, suvoća u ustima i osjećaj žeđi. Ponekad se pri povišenoj temperaturi javlja osjećaj opšte slabosti, glavobolje, bolovi u kostima, mišićima, zglobovima, lupanje srca.
Pri porastu temperature kod djece dlanovi i tabani (ponekad i cijele ruke i noge) su hladni, dok tijelo „gori”, tako da stavljanje ruke na čelo nije pouzdan način procjene ima li dijete povišenu temperaturu ili ne.
Posebno su na povišenu temperaturu osjetljiva djeca u uzrastu od šest meseci do pete godine života, zbog nezrelosti centralnog nervnog sistema, pa ona pri temperaturi tijela višoj od navedene mogu odreagovati febrilnim konvulzijama – kratkotrajnim gubitkom svesti uz grčenje tijela.
Treba spomenuti da novorođenčad i odojčad do trećeg mjeseca života mogu biti bolesna, a da ne reaguju povišenom tjelesnom temperaturom. U tom uzrastu opšte stanje djeteta i uzimanje obroka mogu nas upozoriti na njegovu eventualnu bolest.
Ako je izmerena temperatura bolesnika aksilarno od 37,1°C do 37,9°C govorimo o subfebrilnoj temperaturi, od 38°C do 39,9°C o febrilnoj, a ako je ona 40°C i viša, o visoko febrilnoj temperaturi (hiperpiretičnoj). Po pravilu akutne infektivne bolesti prate visoke temperature, a subakutne i hronične niže temperature. Letalna gornja granica temperature je oko 43°C.
Kako ”skidati” temperaturu?
Povišena tjelesna temperatura se skida primjenom farmakološke terapije, antipireticima kao i primjenom obloga sa mlakom vodom, tuširanjem, provjetravanjem hlađenjem prostora u kome boravi pacijent.
Antipiretik treba dati ako je temperatura kod djece iznad 38,5°C i kod odraslih iznad 39°C. Čini se da je najkorisnija i najmanje štetna kombinacija hlađenje pacijenta oblogama sa mlakom vodom uz primjenu nekog antipiretika. U pedijatrijskoj praksi zbog najmanje nuspojava, to je najčešće paracetamol.
Osim toga bolesniku s temperaturom treba skinuti višak odjeće i davati mu dovoljno tečnosti. Paracetamol uzrokuje rijetke komplikacije, a u toksičnim dozama izaziva oštećenje jetre, što je češće kod odraslih nego kod djece. Djeca imaju više glutationa, za koji se veruje da štiti od hepatotoksičnosti paracetamola. Ipak, paracetamol je i dalje najčešći uzrok trovanja odojčadi i male djece u SAD – u usljed predoziranja.
Acetilsalicilna kiselina se primjenjuje kod odraslih, jer kod djece koja imaju neku virusnu infekciju može dovesti do Reyev-og (hepatocerebralni) sindroma a takođe može maskirati bol. Najčešće neželjeno dejstvo je pojava Git krvarenja. Od nesteroidnih antireumatika u posljednje vrijeme najčešće se primenjuje ibuprofen i to u dječjoj populaciji u obliku sirupa i čepića (supozitorija). Kortikosteroidi se ne daju primarno kao antipretici zbog njihovog uticaja na imuni sistem u toku upalnog procesa.
Osim praćenja same temperature, važno je brinuti se i o poremećaju disanja, poremećaju svijesti, bolu, funkcionisanju organskih sistema i krvnog pritiska.
Masiranje mlakom vodom je za pacijenta najpogodnija metoda, dok je masaža hladnom vodom i alkoholom nepoželjna. Skidanje tempearature alkoholom nije ništa efikasnije od vode, a pri tom naročito kod djece može doći do iritacije kože, kao i do trovanja alkoholnim parama.
Primena OTC preparata može da poveća rizik od povišene temperature.
Kada se treba obratiti ljekaru?
Stručnjaci su prepoznali nekoliko situacija u kojima se pacijenti žale na po njima slabe simptome bolesti, a zapravo je neophodno da se jave ljekaru.
- Ukoliko temperatura uporno raste i traje više od tri dana, neophodno je otići ljekaru. Generalno temperatura od 39.5°Cse ne liječi samomedikacijom.
- Povišena temperatura kod djece ispod tri mesecaje češće simptom bakterijske infekcije, što zahteva ljekarski pregled.
- Roditelji često smatraju da prilikom izbijanja zuba djetetu, kao prateći simptom se javlja povišena temperatura. To nije tačno, u takvoj situaciji treba konsultovai ljekara zbog moguće infekcije.
- Preparati protiv dijareje uz prisutnu povišenu temperaturumogu se koristiti tek uz preporuku ljekara.
- Rastvori za nosnu sluzokožukoji sadrže natrijum hromoglikat mogu se koristiti za alergijski rinitis, ako istovremeno postoji povišena temperatura bez konsultacije sa ljekarom.
- Oralni i nazalni dekongestanti, lokalni i sistemski preparati za upalu grla, oralni i lokalni antitusici i ekspektoransi ne primenjuju se bez ljekarskog pregleda, ukoliko osoba ima povišenu tjelesnu temperaturu.
- Žene koje zbog vaginalnih gljivičnih infekcijaprimjenjuju vaginalne antimikotike, ako istovremeno imaju povišenu temperaturu, moraju se obratiti ljekaru zbog rizika da možda imaju neku polno prenosivu bolest.
Šta se radi nakon lomljenja staklenog toplomjera sa živom?
- otvoriti prozore i zatvoriti vrata od prostorije
- ne koristiti metle, usisivače, džogere za sakupljanje ostataka žive
- ne koristiti sredstva za čišćenje koji sadrže amonijak ili hlor koji mogu da reaguju sa živom i da oslobode toksični gas
- živa se skuplja ili pipetom ili se skuplja pomoću čvrstih kartica, a zatim se pakuje, najbolje u ziper kesice, i odlaže po odgovarajućoj proceduri za ovakvu vrstu otpada.
- prostoriju u kojoj je doslo do lomljenja je neophodno provetravati još dan dva, i pri tom ne boraviti u njoj.