Fibrilacija pretkomora je najčešći dugotrajni poremećaj srčanog ritma koji se sreće u širokoj populaciji ljudi, a učestalost javljanja se povećava sa uzrastom.
Fibrilacija pretkomora je poremećaj srčanog ritma koji nastaje u pretkomorama i najčešća je posledica bolesti krvnih sudova srca (ateroskleroza), ali može nastati i bez posebnog razloga.
Pretkomore, u kojima nastaje normalan ritam srca, počnu da trepere, ne kontrahuju se normalno i na taj način, dolazi do poremećaja kompletnog srčanog ritma koji daje sve simptome i komplikacije.
Teže komplikacije fibrilacija pretkomora uključuju infarkt miokarda, kongestivno popuštanjesrca i tromboembolije različitih lokalizacija.
Fibrilacija atrija je najčešća aritmija u opštoj populaciji. Nastaje kao posljedica nastanka izrazito brzih i nepravilnih električnih impulsa u atriju frekvencije 400-600/min. Navedeno dovodi do izostanka kontrakcije atrija, a ovisno o sposobnostima provođenja AV-čvora, frekvencija ventrikula može biti usporena ili ubrzana.
Fibrilacija atrija može se javiti u svakoj životnoj dobi, međutim češća je u starijoj populaciji i u svakoj dobi je nešto češća u muškaraca. Rizik pojave fibrilacije atrija raste s dobi pa je tako u dobi iznad 80 godina prisutna u 10% populacije.
Postoje brojni faktori koji utječu na pojavu fibrilacije atrija. Osim već spomenute starosti i pola, najčešći faktori rizika za razvoj fibrilacije atrija su povišeni krvni tlak i koronarna bolest srca. Ranije je znatno češći uzrok bila reumatska bolest srca koja je danas u zapadnim zemljama zahvaljujući antibiotskoj terapiji znatno rjeđa. Ostali faktori koji utječu na pojavu fibrilacije su:
- bolest srčanih zalistaka
- prijašnje operacije srca
- bolesti štitnjače
- šećerna bolest
- konzumiranje alkohola
- zatajivanje srca
Simptomi
Simptomi fibrilacije atrija su brojni. Bolesnici mogu imati palpitacije, osjećaj nedostatka zraka, bolove u prsištu, omaglice, gubitke svijesti ali mogu biti i potpuno asimptomatski te se fibrilacija atrija otkriva slučajno. Simptomi ovise primarno o postojanju srčane bolesti i frekvenciji ventrikula te se tako neki od navedenih simptoma češće javljaju kod ubrzane frekvencije (osjećaj nedostatka zraka, palpitacije, bolovi u prsištu), a neki kod usporene frekvencije (omaglice i gubitak svijesti). Također, prvi simptom tj. posljedica fibrilacije atrija može biti pojava moždanog udara.
Fibrilacija atrija sama po sebi ne mora biti opasna aritmija, međutim kod simptomatskih bolesnika može značajno narušiti kvalitetu života. Također, može uzrokovati zatajivanje srca, a samim time i utjecati na skraćenje života bolesnika. Isto tako, svi bolesnici s fibrilacijom atrija imaju povišen rizik za razvoj moždanog udara, a visina rizika ovisi i o drugim bolestima koje bolesnik ima.
Podjela
Fibrilaciju atrija dijelimo ovisno o učestalosti javljanja same fibrilacije i ovisno o trajanju na:
- Novonastala fibrilacija atrija: svi bolesnici koji se prvi puta prezentiraju s fibrilacijom atrija
- Paroksizmalna fibrilacija atrija: epizode fibrilacije atrija koje traju do 48 sati (nekad do 7 dana) i prestaju same
- Perzistentnta fibrilacija atrija: epizode koje traju duže od 7 dana ili zahtijevaju medicinsku interveciju za prekid aritmije
- ‘Long standing” perzistentnta fibrilacija atrija: fibrilacija atrija koja traje dulže od godinu dana ali koju smo odlučili pokušati konvertovati u normalan sinusni ritam
- Permanentna (trajna) fibrilacija atrija: traje duže od godinu dana ali su liječnik i bolesnik odustali od pokušaja konvertiranja u sinusni ritam
Dijagnoza i terapija
Dijagnoza fibrilacije atrija postavlja se nakon anamneze i pregleda bolesnika 12 kanalnim EKG-om. Kod većine je bolesnika radi odluke o daljnjem liječenju potrebno učiniti i dodatnu kardiološku obradu koja uključuje ultrazvuk srca, ergometriju i 24-satni holter EKG.
Terapija fibrilacije atrija može se razvrstati u tri kategorije:
- Prevencija moždanog udara, koja uključuje uzimanje antikoagulantnih lijekova (lijekovi protiv zgrušavanja krvi)
- Kontrola ritma što znači održavanje normalnog sinusnog ritma, a koji uključuje antiaritmike, elektrokardioverziju te kod nekih bolesnika elektrofiziološko ispitivanje i ablaciju ušća plućnih vena.
- Kontrola frekvencije kod bolesnika koji su u trajnoj fibrilaciji atrija koja uključuje primjenu lijekova kod bolesnika s ubrzanim srčanim ritmom ili elektrostimulaciju kod bolesnika s usporenim srčanim ritmom. Također, kod nekih bolesnika kod kojih se ne može kontrolirati ubrzana frekvencija može se učiniti ugradnja elektrostimulatora a zatim ablacija AV-čvora.
Kako se liječe atrijalne fibrilacije?
Izbor vrste liječenja ovisit će o učestalosti i trajanju fibrilacije, postojanju bolesti srca kao i prisutnosti drugih bolesti.
Iako su se zadnjih godina promijenila načela liječenja pacijenata sa atrijalnim fibrilacijama i u terapiju se uveli noviji lijekovi, nisu se promijenili ciljevi terapije koji su hemodinamska stabilnost bolesnika, regulacija brzine rada srca i prevencija embolijskih komplikacija (šlog i infarkt).
Kada se napad atrijalnih fibrilacija ne prekine spontano, potrebno je pokušati usporiti frekvenciju i, ukoliko je moguće vratiti srce u ritam sinusnog čvora (normalan ritam srca).
Beta-blokatori, inhibitori kalcijumskih kanala i preparati digitalisa se najčešće upotrebljavaju u ovu svrhu. Vrijedi napomenuti da ovi lekovi nemaju dokazane djelotvornosti pri vraćanju atrijalnih fibrilacija u ritam sinusa (normalni srčani ritam) i ne bi ih trebalo za to koristiti.
Beta blokatori (propranolol) su poželjniji kod bolesnika sa infarktom miokarda, ili sa anginom pectoris, ali ih treba izbjegavati kod astme. Neke studije pokazuju da je kontrola ritma najbolja pri korišćenju kombinacija lijekova.
Važno je zapamtiti da je kombinacija verapamila i beta blokatora izuzetno opasna sa razvojem potencijalno životno opasnih poremećaja srčanog ritma, pa se ne smeju davati zajedno.
Odluka o kardioverziji (vraćanju u ritam sinusa) je strogo individualna. Mnogo je razloga zašto medikamentoznu kardioverziju ne bi trebalo izvesti: trajanje atrijalnih fibrilacija duže od 48 sati, ponovno javljane fibrilacija nakon mnogostrukih terapijskih pokušaja, slabo podnošenje lekova koji se koriste, poodmakla dob bolesnika i postojanje drugih strukturnih, ili funkcionalnih srčanih poremećaja .
Medikamentozna kardioverzija je poželjna kod bolesnika koji ranije nisu bili u atrijalnim fibrilacijama, ili nema adekvatnih uslova za izvođenje elektrokardioverzije. Uspješna je kod približno 40% bolesnika.
Sljedeći lijekovi se mogu koristiti pri kardioverziji: propafenon, kinidin-sulfat, amjodaron (Cordarone).
Kada je bolesnik hemodinamski nestabilan (angina pectoris, hipotenzija) i ne reaguje na pokušaje reanimacije, nužna je hitna elektrokardioverzija. Kod stabilnih pacijenata elektrokardioverzija se izvodi nakon antikoagulantne terapije varfarinom kroz tri nedjelje.
Iako je stopa uspješnosti visoka (oko 90%), odgovarajuća oprema i izučeno medicinsko osoblje su glavni uslovi uspješne i sigurne elektrokardioverzije.
Elektrokardioverzija se izvodi, kod uspavanog bolesnika (ako situacija dozvoljava), korišćenjem struje snage 100 džula (J). Ukoliko je prvi pokušaj neuspješan struja se može primijeniti snagom od 200J, pa 300J i završiti s maksimalno 360J.
Zbog rizika od popuštanja srca i embolijskih komplikacija, vraćanje atrijalne fibrilacije u ritam sinusa se preporučuje, ali to nije moguće uvek. Kod starijih bolesnika sa dugotrajnom AF-om ponavljajući pokušaji kardioverzije mogu biti kontraproduktivni.