Davljenje i utopljenje su dva termina koja označavaju štetni, odnosno za život opasni efekat vode na ljudski organizam. Utopljenje je letalni ishod koji nastupa u roku od 24 sata od potapanja/gušenja u tečnosti, dok davljenje pretpostavlja oporavak (više od 24 sata) posle potapanja.
Da bi pri boravku u vodi došlo do utopljenja ili davljenja neki predisponirajući faktori imaju značajnu ulogu. Ti faktori su epi napad, iscrpljenost, oboljenje srca (napad aritmije, infarkt), hipotermija (ledena voda), hipoglikemija, davljenje u svrhu samoubistva ili potapanje žrtve u svrhu ubistva, upotreba alkohola ili ostalih droga i trauma (povreda glave ili kičme usled skakanja u vodu). Faktori koji imaju uticaja na preživljavanje pri potapanju u vodu jesu sposobnost žrtve da pliva, godine starosti žrtve, dužina potopljenosti, čistoća i temperatura vode, kao i ranije zdravstveno stanje žrtve.
Prilikom prvog kontakta sa žrtvom na terenu, treba pre svega izvršiti procjenu situacije. To podrazumijeva procjenu vremenske dužine potopljenosti, čistoće i temperature vode, zatim mentalnog stanja žrtve (bez svijesti ili svejstan bolesnik, uznemiren i ratoboran), stanja disajnih puteva i stanja periferne cirkulacije. Poremećen senzorijum može da bude posljedica traume ili hipoksije. Gubitak svijesti može ukazivati na prelom vratne kičme, a hipoksija, odnosno anoksija, isto tako može da bude posledica neurotraume (prekid disanja zbog povrede produžene moždine).
U daljoj procjeni treba utvrditi okolnosti pod kojima je došlo do nesreće: kako, kada i gdje je došlo do nesreće (npr. u blizini stijena, u bazenu, u kadi), da li je pacijent izgubio svijest i da li je bilo svjedoka. Ovi podaci su značajni da bi se utvrdila eventualna povreda glave ili kičme. U izvijesnim situacijama kada se potapanje desilo pod nejasnim okolnostima, treba potražiti eventualne znake nasilja ili nebrige za bebe, djecu i stare ljude.
Klinička slika
Klinička slika davljenja ili utopljenja, bez traumatskih ozljeda, zavisi od dužine potopljenosti i obuhvata:
- kašljanje,
- povraćanje,
- opsrukciju disajnih puteva,
- teško, spastično disanje zbog opstrukcije,
- površno disanje,
- potpuno odustvo disanja,
- usporen rad srca,
- ubrzan rad srca,
- nepostojanje srčane radnje,
- epi napade,
- hladna, ljepljiva i blijeda koža,
- cijanotična koža,
- moguća distenzija želuca.
Pri spašavanju žrtve iz vode treba prije svega pozvati specijalno obučene ljude za tu vrstu posla (ronioci), zatim ne ulaziti u vodu ukoliko niste spretni za takvu vrstu posla, ne treba stati na led ukoliko je voda puna ledenih santi, a po vađenju bolesnika iz vode treba zaštititi bolesnika od niske temperature skidanjem mokre odjeće sa njega i utopljavanjem.
U inicijalnoj procjeni, pored procjene njegovog opšteg stanja, povesti računa i o eventualnoj povredi kičme. Na povredu kičme može se posumnjati kada su okolnosti pod kojima je došlo do nesreće nepoznate, kada postoji trauma lica, kada je reč o nesreći nastaloj poslije skakanja u vodu na glavu, posle skijanja na vodi, jedrenja na dasci i vožnje čamcem.
Ukoliko postoje jasni podaci koji govore o eventualnoj povredi vratne kičme, tada se, još dok je žrtva u vodi, ispod nje stavlja dugačka daska i žrtva se na dasci izvlači na obalu.
Terapija
Po izvlačenja žrtve na obalu, fiksirati je za ravnu podlogu, ukoliko to još u vodi nije učinjeno. Taj postupak se izvodi ukoliko postoji sumnja na povredu vratne kičme. Ukoliko se sigurno potvrdi da kičma nije povrijeđena, tada se bolesnik stavlja na lijevi bok, u tzv. koma položaj, da bi se drenirali voda, povraćajni sadržaj i sekreti iz gornjih disajnih puteva. Ukoliko postoji distenzija želuca koja ometa ventilaciju, tada dok je bolesnik na lijevom boku treba snažno pritisnuti u predjelu epigastrijuma i tako stimulisati drenažu iz želuca. Ovaj postupak je još efikasniji ukoliko se izvodi sa sukcijom sadžaja iz usne duplje.
Po stabilizovanju stanja, žrtva se prenosi u klimatizovano sanitetsko vozilo, gde se sa nje skida sva mokra odjeća. Zatim se utopli pokrivačima, priključi se kiseonik, izvrši fizikalni pregled i otvori dokumentacioni list. Ukoliko je disanje bolesnika zadovoljavajuće, tada se oksigenacija vrši kiseonikom na masku. Ukoliko je bolesnik bez svijesti, a loše diše i poslije pražnjenja traheobronhalnog stabla sukcijom, treba ga staviti na ventilator i mehanički ga ventilisati sa 100% kiseonikom u inspiratornom vazduhu. U sanitetskom vozilu uključuje se infuzija kristaloidnih rastvora (prepuručuje se da budu topli) radi stabilizovanja hemo-dinamskog stanja bolesnika. Ukoliko je potrebno, te bolesnike stimulisati nekim od vazokonstriktora (dopamin, dobutamin). U sanitetskom vozilu bolesnik mora da je pod konstantnom monitorskom kontrolom.
U sanitetskom vozilu otvara se dokumentacioni list (istorija bolesti). U dokumentacionom listu treba, ukoliko je to moguće, unijeti informacije o ranijem zdravstvenom stanju pacijenta, zatim o lijekovima koje je koristio, da li je patio od srčanih oboljenja, da li je imao epi napade i da li je patio od drugih hematoloških, endokrinoloških ili psihijatrijskih oboljenja. Važno je saznati da li je konzumirao alkohol ili drogu i u kojoj količini. Ti podaci po pravilu se dobijaju od osoba u pratnji žrtve.
Bolesnici koji su u opštem teškom stanju, tj. koji su respiratorno ugroženi, kod kojih su se razvili znaci i simptomi šoka, koji ne reaguju na verbalne komande i nemaju refleks kašlja, ili koji reaguju ali nisu sposobni da izvršavaju naloge i u veoma teškom su stanju bez obzira na mjere reanimacije koje se kod njih sprovode u sanitetskom vozilu, moraju se hitno transportovati u stacionarnu ustanovu gde će im se pružiti maksimalni tretman po kautelima jedinice intenzivne terapije. Ishod liječenja kod njih nije izvesan.
Ukoliko je žrtva izvučena na obalu i ima sve znake srčanog zastoja, tada se predu-zimaju mjere kardioresiratorne reanimacije. Od ishoda kardiorespiratorne reanimacije zavisi da li će se bolesnik prenijeti u sanitetsko vozilo i da li će se nastaviti sa intenzivnim liječenjem.