Celijakija odnosno intolerancija glutena je jedna od najčešćih gastroenteroloških bolesti danas, prisutna i u pedijatrijskoj i odrasloj populaciji. Celijakija se karakteriše doživotnom nepodnošljivošću glutena, različitim stepenom oštećenja sluznice tankog crijeva kao i širokim spektrom simptoma od kojih neki nastaju kao posledica nedovoljne iskoristljivosti hrane (malapsorpcija) dok neki nisu vezani za sistem organa za varenje.
Prema nedavno objavljenim podacima učestalost celijakije među stanovništvom zapadne Evrope i SAD-a kreće se oko 1:150. Uprkos sve boljem poznavanju bolesti i dostupnosti dijagnostičkih testova mnogi slučajevi ostaju neprepoznati.
Zabrinjavajuće je da na jednog dijagnostikovanog postoji čak sedam nedijagnostikovanih bolesnika i da je vremenski interval od pojave simptoma do postavljanja dijagnoze u odrasloj populaciji od 11 do 19 godina.
Isto tako, zbog naizgled jednostavne terapije dobar deo tih bolesnika ne smatra se “ozbiljno” bolesnim, te se često njihovi simptomi ignorišu i ne vrše adekvatne kontrole.
Celijakija je prvi put jasno opisana poslije drugog svetskog rata iako prvi opisi datiraju još iz vremena Stare Grčke. U ovom periodu bile su česte nestašice hrane pa je jasno primijećen nestanak odnosno pojava tegoba, prvenstveno proliva, uzrokovanih unosnom žitarica. Kasnije je jasno definisana grupa žitarica koje su odgovorne.
Zašto nastaje celijakija?
Celijakija je multisistemska i doživotna bolest autoimune etiologije koja se javlja u genetski predisponiranih osoba.
Proteini unijeti hranom koji su odgovorni za razvoj celijakije nazivaju se prolamini. Uključuju:
- glijadin-prisutan u pšenici,
- hordein-prisutan u ječmu,
- sekalin-prisutan u raži i,
- avenin-koga sadrži zob.
Uloga glijadina najbolje je izučena u razvoju celijakije, hordein i sekalin takođe mogu uzrokovati bolest dok je uloga avenina kontraverzna.
Postoje teorije da crevne infekcije posebno rotavirusima odnosno adenovirusima mogu biti okidači za razvoj bolesti kod genetski predisponiranih osoba.
Rezultati nekih istraživanja upućuju na mogući protektivni uticaj pušenja na razvoj celijakije kod odraslih osoba. Takođe, rezultati studija iz 2005. godine pokazali su da rano uvođenje žitarica u ishranu djece (u prva tri mjeseca života) petostruko povećava rizik od razvoja celijakije u odnosu na djecu kojoj su žitarice uvedene kasnije (u uzrastu od 4-6 mjeseci). Smatra se da dojenje smanjuje rizik od razvoja bolesti.
Manifestacije bolesti
Klasični simptomi celijakije su masni proliv, nadutost, gorušica, pad tjelesne težine, atrofija mišića, umor, poremećaj menstrualnog ciklusa, pojava edema, bljedilo kože i sluznica.
Međutim, postoje i pacijenti sa atipičnom bolešću odnosno koji nemaju izražene gastrointerstinalne simptome i znake.
Najčešće se ovi pacijenati obrađuju zbog sideropenične anemije, oštećenja zubne gleđi, osteoporoze, artritisa, povećanih transaminaza, neuroloških simptoma i neplodnosti.
Takođe, postoje i pacijenti koji imaju tihu bolest odnosno bez ikakvih simptoma i koja se slučajno otkriva.
Dijagnoza
Kada ljekar posumnja da pacijent ima celijakiju upućuje ga u zavisnosti od starosne dobi, pedijatru ili gastroenterologu. Inicijalno rade se serološka ispitivanja.
Ukoliko se dobije pozitivan rezultat savjet je, ne uvoditi odmah bezglutensku dijetu već uraditi biopsiju sluznice tankog crijeva.
Konačna dijagnoza postavlja se na osnovu kliničke slike, seroloških testova, nalaza biopsije sluznice i pozitivnog odgovora na uvođenje bezglutenske dijete.
Testiranjem iz krvi odnosno serološkim testovima se sa velikom sigurnošću može postaviti dijagnoza ali je važno napomenuti da negativni test ne isključuje celijakiju sa potpunom sigurnošću!
Liječenje
Svim bolesnicima bez obzira da li imaju klasičan, atipičan ili asimptomatski (tihi) oblik bolesti savjetuje se doživotna bezglutenska dijeta.
To znači da treba izbjegavati sve namirnice koje sadrže pšenicu, raž i ječam. Avenin, prolamin koji je prisutan u zobi, se ne smatra odgovornim za izazivanje celijakije ali kako je u proizvodnji zob najčešće kontaminirana drugim žitaricama savjetuje se konzumiranje sa posebnom opreznošću i u malim količinama.
Od alkoholnih pića treba izbegavati pivo, viski, i određene vrste votke. Vino, sirće kao i drugi alkoholni proizvodi na bazi vinove loze smiju se konzumirati.
Kada se započinje sa bezglutenskom dijetom, treba iz ishrane isključiti i mlijeko i mliječne proizvode jer pacijenti koji ne podnose gluten često ne podnose ni lakotozu. Nakon dva mjeseca može se pokušati sa postepenim ponovnim uvođenjem mliječnih proizvoda u ishranu.
Pridržavanje bezglutenskom ražimu ishrane traba da bude beskrompromisno kako bi se sprečili nutritivni deficiti (nedostatak hranljivih i gradivnih materija u organizmu) koji mogu kao posledicu imati razvoj anemije, osteoporoze i drugih bolesti.
Potencijalno prisustvo mikro koncentracija glutena u industrijskim proizvodima koji nose oznaku „gluten free” neće dovesti do pogoršanja bolesti.
Uvođenje stroge bezglutenske dijete je velika promjena u životu pacijenta pa neophodna edukacija i pomoć nutricioniste kako bi plan ishrane bio što lakše prihvaćen.
Kada očekivati poboljšanje?
Već nakon dvije nedjelje od uvođenja bezglutenske dijete pacijent se oseća bolje.
Nakon 6-8 nedjelja mogu se vidjeti poboljšanja u kompletnoj krvnoj slici, vrijednostima gvožđa, vitamina B12 i folata.
Česta je pojava da, u prva tri mjeseca bezglutenske dijete, žene imaju povećanu osjetljivot dojki. Ukoliko nema dodatnih problema prva kontrola se preporučuje nakon 6 mjeseci a zatim na godinu dana.
Pacijenti često pitaju da li postoji neka minimalna količina glutena koju smiju da unesu i koja neće dovesti do oštećenja sluznice tankog crijeva. Istraživanja su pokazala da čak 1/48 dio kriške hljeba sadrži dovoljno glutena da pokrene autoimuni proces pa se zato treba „držati” proizvoda koji su deklarisani kao gluten free.