Epilepsija

Epilepsija je jedna od najučestalijih bolesti ili poremećaja u neurologiji, koja zbog svojih karakteristika predstavlja ozbiljan medicinski i socijalni problem. Uzrok nastanka bolesti i simptomi su izrazito raznoliki. Epilepsija predstavlja hronični poremećaj stanica moždane kore, koje iz različitih razloga postaju “prepodražljive” i reagiraju sinhronim izbijanjima električkih impulsa, što se manifestira epileptičkim napadajima.

Što su epileptički napadi?

Epileptički napad je vidljivi simptom opisanih poremećaja, a ovisi o tome na kojem se mjestu u mozgu poremećaj javlja. Tokom napada mogu se javiti grčevi mišića, smetnje osjeta, smetnje njuha, vida ili sluha, kao i određeni stepen poremećaja svijesti. Dvije su osnovne skupine napada: generalizovani (s potpunim poremećajem svijesti) i parcijalni (bez ili s djelomičnim poremećajem svijesti).

Kako izgleda epileptički napad?

Od generaliziranih napada najčešći su veliki napadi (grand-mal) s potpunim gubitkom svijesti, grčevima mišića pri čemu osoba često poplavi, ugrize se za jezik i pomokri se i tzv. mali napadi (apsans) koji se najčešće javljaju u dječjoj dobi, a očituju se kratkotrajnim prekidom dotadašnje aktivnosti, zagledavanjem u neki predmet i kratkotrajnom odsutnošću. Otkrivaju se najčešće kada dijete krene u školu. Ako su napadaji česti, dijete može imati i problema u praćenju nastave.

Druga velika skupina su tzv. parcijalni napadi. Osnovna razlika između parcijalnih napada s jednostavnim (elementarnim) i parcijalnih napada sa složenim (kompleksnim) simptomima jest da kod ovih drugih dolazi do poremećaja (suženja) svijesti. Izgled napada ovisi o lokalizaciji epileptičkog žarišta. Tako će oštećenja motoričke kore izazvati relativno čestu motornu jednostranu simptomatiku (tzv. motoričke Jacksonove atake) koje se očituju kočenjem i grčenjem zahvaćenih mišića odnosno senzorne koje kod bolesnika izazivaju osjećaj utrnulosti i mravinjanja u zahvaćenim ekstremitetima, a moguće su i kombinacije simptomatike (senzomotorni napadi).

Posebnu kliničku zanimljivost čine kompleksne parcijalne epilepsije temporalnog žarišta (tzv. “psihomotorne” epilepsije) kod kojih je klinička slika vrlo raznolika, praćena poremećajem odnosno suženjem svijesti vrlo često nakon “predosjećaja” odnosno aure.

Koji su uzroci epilepsije?

Uzroci epilepsije mogu biti brojni poremećaji središnjeg živčanog sustava (prirođeni poremećaji razvoja, infekcije, tumori, bolesti krvnih žila, degenerativne bolesti – prirođene bolesti propadanja mozga, metabolički poremećaji – poremećaji izmjene materija, ili traume). U dječjoj dobi, prema učestalosti, najčešći uzrok je porođajna odnosno neonatalna trauma, potom poremećaji razvoja krvnih žila, prirođena oštećenja, ozljede glave, infekcije, novotvorevine ili tumori. U odrasloj dobi najčešći su uzrok moždani udari, ozljede glave, intoksikacije odnosno prekomjerno konzumiranje alkohola i/ili droga, tumori i infekcije. Međutim, značajan broj epilepsija su tzv. idiopatske (s nasljednom osnovom) i kriptogene (skrivenog, nevidljivog oštećenja).

Je li epilepsija nasljedna bolest?

Nasljeđivanje ima značajnu ulogu kao uzročni čimbenik. Međutim, nasljeđivanje je vrlo složeno i raznoliko te se mali broj epilepsija nasljeđuje direktno s roditelja na dijete.

Poznato je da se neke idiopatske epilepsije nasljeđuju. Idiopatske su one epilepsije kod kojih nije pronađen niti jedan uzrok ili oštećenje koje bi dovelo do epileptičkih napada. Razvoj nauke, genska istraživanja i nove tehničke metode u analizi dezoksiribonukleinskih kiselina (DNK) omogućile su pronalaženje gena i njihovih mutacija (promjena na genima) u bolesnika s nekim vrstama epilepsije, naročito u dječjoj dobi. Istraživanja su rađena u porodicama u kojima je nekoliko članova u više generacija imalo epilepsiju. Prvi gen kod bolesnika s epilepsijom pronađen je 1995. g.

Danas su poznati geni kod mnogih primarnih epileptičkih sindroma – udružena je epilepsija s oštećenjem mozga i drugim neurološkim znakovima. Primarni epileptički sindromi su npr. epilepsija kod neuronalne ceroidne lipofuscinoze, kod gangliozidoza, kod malformacije razvoja kore mozga itd.

Može li epilepsija biti uzrokovana nekim drugim oboljenjima?

Uzroci pojave epileptičkih napada, osim nabrojenih bolesti, mogu biti i dugotrajnije sprečavanje spavanja, hipoglikemija (niska koncentracija šećera u krvi), duži i intenzivniji tjelesni napor, (nedovoljna opskrba mozga kisikom), a u rjeđim slučajevima i emocionalni stres. Treba naglasiti da jedan napadaj ne čini bolest, te da je potreban detaljniji neurološki pregled i obrada kako bi se postavila konačna dijagnoza epilepsije.

Posttraumatske epilepsije

Posttraumatska epilepsija (PTE) najčešće nastaje kao komplikacija teške, ali ponekad i lakše traume glave, a ukoliko se ne liječi adekvatnim lijekovima (antiepilepticima) može izazvati i dodatno oštećenje traumatiziranog mozga.

Traume glave najčešće nastaju u prometnim nezgodama, padovima sa visine ili u nivou, udarcima tvrdim ili oštrim predmetima u glavu, kao posljedica ranjavanja. Pojava epilepsije nakon traume glave zavisi od mehanizma ozljeđivanja i intenziteta traume. Tako npr. nakon ranjavanja metkom 33% bolesnika dobije PTE, a pri udarcu tupim predmetom u glavu 15% bolesnika. Rizik PTE-a je veći u onih bolesnika koji nakon traume glave imaju krvarenje u (mozgu), posttraumatski gubitak svijesti duži od 24 sata, te oni s epileptičkim napadajima unutar prve nedjelje nakon ozljeđivanja. Interval od traume glave do pojave kasne PTE iznosi od 1 nedjelje do 7 i više godina.

EEG nema veći prognostički značaj za određivanje rizika od PTE-a.

Po tipu napada polovina ima grand mal napadaje (veliki napadaji), a druga polovina parcijalne i parcijalne-kompleksne napadaje (manji napadaji).

Mnogo je pažnje poklonjeno pokušajima sprečavanja nastanka PTE-a liječenjem raznim antiepilepticima odmah nakon traume glave, ali na žalost, bez očekivanih povoljnih rezultata.

Što je to “aura”?

Aura znači upozorenje, predosjećaj. Predstavlja čitav niz različitih diskretnih simptoma, naznaka, koje prethode manifestnom napadaju kojega vidi i okolina.

Teško ih je nabrojiti jer su brojni: osjećaj iskrenja, čudnog mirisa i okusa, bijesa, iznenadne velike žalosti, čudni zvučni signali, mučnina s povraćanjem, trnjenje ruku, nemotivirani pokreti, različiti neobični osjeti, osjećaj da je nešto maleno ili veliko što ne odgovara stvarnosti, osjećaj da je nešto već viđeno ili nikad viđeno, osjećaj propadanja, iznenadno lupanje srca itd. Te simptome manje dijete ne zna označiti i upozoriti okolinu.

Danas je poznato da ti “mali” simptomi u biti predstavljaju ili vrlo blagi napadaj koji je s aurom i prestao, ili, ako im uslijedi jedan od oblika vidljivog napadaja, predstavljaju njegov početak. Koji će se od ovih diskretnih simptoma javljati ovisno je o dijelu mozga iz kojega potječe napadaj i koji je odgovoran za funkcije koje se manifestiraju u auri.

Koji sve tipovi napada postoje?

Kada u neurologiji govorimo o napadima onda mislimo na različita iznenadna klinička zbivanja koja su posljedica prolaznog poremećaja funkcije mozga. U stvari, tada govorimo o cerebralnim (moždanim) napadima, za razliku od drugih napada (srčanih, bubrežnih, crijevnih i drugih).

Najčešći cerebralni napadi su epileptički, psihogeni (afektivni, histerični) i ishemički (zbog iznenadno smanjene opskrbe krvlju).
Detaljnije ćemo govoriti o epileptičkim napadima no, prije toga ipak moramo reći nešto i o spomenutim psihogenim i ishemičkim.

Psihogeni napadi

Psihogeni napadi nastaju zbog aktivacije ili oslobađanja određenih moždanih struktura usljed emotivne neuravnoteženosti. Vrlo su česti i, premda relativno bezazleni, mogu izgledati dramatično. U djece se zovu afektivni respiratorni napadaji jer dolazi do prestanka disanja, a javljaju se u plaču. U odraslih se javljaju s vrlo šarolikim simptomima, obično su teatralni i pred svjedocima, a uzrok su im brojni nesagledivi životni problemi. Nije rijetkost da se u bolesnika s epilepsijom izmjenjuju s epileptičkim napadajima te ih je izvanredno važno, iako često teško, od njih razlučiti.

Ishemički napadi

Ishemički napadi su vrlo česti. Nastaju zbog iznenadno smanjenog dotoka krvi u mozak različitog uzroka. Daleko najčešći uzrok je tzv. vazovagalna sinkopa ili obična nesvjestica koja se obično javlja kod naglog ustajanja osobito ako je osoba u temperaturi, virozi, zatim kod neudobnog stajanja, kod boravka u prostoru s neugodnim mirisom, kod vađenja krvi i slično. Često je pad iznenadan i opasan zbog traumatskih ozljeda pa bolesnika treba naučiti da na vrijeme nastoji sjesti ili leći.

Epileptički napadi

Epileptički napadi su prema definiciji iznenadni cerebralni napadi različite kliničke slike koji su posljedica abnormalnog električkog izbijanja iz različitih dijelova moždane kore ili iz mezencefalona (prednjeg dijela moždanog debla).
Ovisno o mjestu izbijanja napada javlja se odgovarajuća klinička slika odnosno izgled napadaja.

Parcijalni epileptički napadi

Parcijalni epileptički napadi izbijaju iz jednog ograničenog mjesta u različitim predjelima kore mozga. To mjesto zovemo epileptički fokus ili žarište.
– Jednostavni parcijalni napadi zahvaćaju jednu stranu tijela ili dijelove te strane, suprotne od one iz koje izbijaju i mogu se javljati u vidu grčeva mišića (konvulzija) ili u vidu poremećenog osjeta (parestezija). Osoba ne gubi svijest, ali, s obzirom na to da je često poremećena funkcija govora u tom napadaju, može se steći dojam i gubitka svijesti.
– Složeni parcijalni napadaji ili psihomotorni izbijaju iz tzv. limbičkog sustava u kojemu je za epilepsiju najvažnija struktura hipokampus, a nalazi se na dnu moždane mase i okružuje dio centralnih struktura mozga. Napadaji su vrlo raznoliki, najčešće u vidu posebnog oblika sužene svijesti kojeg zovemo smeteno ili u jačem obliku sumračno stanje u kojemu je osoba dezorijentirana u svojoj osobnosti, vremenu i prostoru s brojnim raznolikim motornim automatizmima u vidu mljackanja, pokreta svlačenja i oblačenja, bezrazložnog odlaska, napuštanja prostorije, otvaranja vrata i prozora. Često se javljaju i čudni fenomeni iluzija, halucinacija, već viđenog, nikad viđenog, nemira, bijesa, agresije itd.
– Parcijalni napadaji koji se sekundarno generalizuju su oni koji počnu kao jedan od parcijalnih, zatim, poslije kraćeg ili dužeg vremena se pretvaraju u jedan od oblika generaliziranih napadaja, najčešće u veliki epileptički napadaj (grand mal).

Primarno generalizovani napadi

Primarno generalizovani napadi su oni kod kojih abnormalno električno izbijanje započinje u mezencefalonu (prednjem dijelu moždanog debla) i simetrično se širi s jedne strane na centar za svijest, a s druge strane na čitavu koru mozga.
– Primarni grand mal (primarni veliki napad ili generalizirane konvulzije s gubitkom svijesti). Ovo je najteži epileptički napad, iako treba znati da to nužno ne znači i najteži oblik bolesti epilepsije u bolesnika. Bolesnik gubi svijest, ima simetrično grčenje ruku i nogu, guši se, pada na podlogu, ima često pjenu na ustima, ugriz jezika i nekontrolirano mokrenje, rjeđe i stolicu. Poslije napada uslijedi duboko spavanje ili koma, ovisno o brojnim čimbenicima, a posebno o dužini trajanja napada.
– Apsans je kratkotrajni gubitak svijesti s prestankom aktivnosti uključivši i disanje. Traje najduže 20-tak sekundi. Po prestanku bolesnik nastavlja radnju koju je ranije radio(disanje, pisanje). Javlja se isključivo u djece, a broj napadaja dnevno može biti i više stotina što bitno remeti svakodnevne aktivnosti. Vrlo lako se izaziva dubokim disanjem (hiperventilacijom) uz zatvorene oči.
– Mioklonizmi su nevoljni trzaji mišića. Javljaju se kao trzaji mišića čitavog tijela, generalizirani mioklonizmi ili kao trzaji pojedine skupine mišića, segmentni mioklonizmi (treptaji kapaka, trzaji glavom). Poseban oblik mioklonizama su infantilni spazmi u dojenčadi s Westovim sindromom.
– Atonički ili astatski napadi označavaju iznenadni gubitak tonusa čitavog tijela, najčešće s dramatičnim padom i čestim traumama.

II Neklasificirani napadaji

Neklasificirani napadaji su oni za koje nismo sigurni jesu li epileptički ili oni epileptički koje u tom času ne znamo svrstati.

III Epileptički status

Epileptički status je dugo trajanje epileptičkog napada , duže od pola sata, ili dugo trajanje učestalih kratkih napada. Važan je jer ponekad ugrožava život, a uvijek, u izvjesnoj mjeri, oštećuje mozak.

Ako osoba doživi po koji napaj, boluje li nužno od epilepsije?

Epilepsija nije isto što i epileptički napad. Dijagnoza epilepsije se postavlja na temelju nekoliko naznaka koje se povezuju u jednu cjelinu. Prva i najvažnija je da je epileptički napad jedan simptom, a epilepsija je poremećaj, najčešće hronični kod kojeg se epileptički napadi ponavljaju. Kao što je glavobolja simptom, a bolest može biti migrena, upala mozga, tumor mozga itd.

S obzirom na to da u početku bolesti, poslije prvog ili nekoliko napada, ne možemo sa sigurnošću reći hoće li bolest biti hronična, utvrđuju se dodatni detalji važni za dijagnozu. U prvom redu to je isključivanje drugih mogućih uzroka epileptičkog napadaja, zatim utvrđivanje okolnosti pod kojima se zbio napad, kakav je neurološki i opšti status, dob bolesnika i na kraju elektroencefalografski nalaz.

Kada se može javiti epileptički napad, a da nije riječ o epilepsiji?

Nabrojit ćemo nekoliko najčešćih stanja:

Febrilne konvulzije
Upale mozga
Kontuzija mozga
Moždani udar
Metabolički poremećaj
Febrilne konvulzijeu male djece u kojih se javi jedan ili nekoliko pravih grand mal epileptičkih napadaja, a onda se, poslije četvrte godine života, najčešće prestaju javljati.
Febrilne konvulzije su jako česte, oko 5 puta češće od epilepsija i zbog toga predstavljaju važno poglavlje u dječjoj epileptologiji.

Iako febrilne konvulzije definitivno nisu epilepsija, ne može se u potpunosti negirati neke zajedničke crte među njima te ih danas mnogi ubrajaju u epileptičke sindrome.

Upale mozga(meningitis i encefalitis) često izazivaju po koji epileptički napadaj tijekom bolesti zbog upalnog i hemijskog podražaja moždane kore.
Kontuzija mozga(nagnječenje)kod ozljeda često ima epileptički napadaj kao jedan od simptoma koji se kasnije više ne javlja osim ako nastali ožiljak i oštećenje u kasnijem razdoblju ne uzrokuje javljanje epilepsije.
Moždani udarčesto ima i popratni epileptički napadaj čiji je ishod sličan onome kod nagnječenja mozga.
Metabolički poremećaji mogu uzrokovati pojavu epileptičkog napadaja (manjak kalcija i drugih elektrolita, niska razina šećera, teška stanja kod oštećenja bubrega i jetre).

Što je elektroencefalografija i kakva je njezina uloga u epileptologiji?

Elektroencefalografsko snimanje mozga nam donosi zapis kojega zovemo elektroencefalogram (EEG). Snimaju se normalni i abnormalni električni potencijali kore mozga.

Najvažnija je laboratorijska metoda pretrage u epileptologiji, ali je važna i u dijagnostici brojnih drugih bolesti, te u analizi poremećaja spavanja. EEG je bezbolna, jednostavna i jeftina metoda pretrage. U epileptologiji je važna kao potvrda dijagnoze epilepsije i za određivanje oblika epileptičkog napadaja odnosno epilepsije. Krivo je mišljenje često prisutno u pacijenata da se s EEG pretragom mogu uspješno dijagnosticirati ili isključiti sva bolesna stanja mozga. Nedostaci EEG-a su u činjenici da su granice normalnog i abnormalnog vrlo široke osobito u djece što predstavlja teškoće u interpretaciji, te da EEG može biti normalan u bolesnika s epilepsijom, a u različitim oblicima abnormalan u zdravog čovjeka osobito djeteta.Upravo zbog teškoća u interpretaciji često dolazi do krivih procjena nalaza te do brige pacijenta o zdravlju koje on procjenjuje kroz takav nalaz.

Otvara se problem kojega mi zovemo “problem abnormalnog EEG-a”. On je vrlo složen i treba biti predmet prosuđivanja iskusnog elektroencefalografičara. Velika je pogreška neopreznom interpretacijom olako postaviti dijagnozu epilepsije ili opterećivati roditelje iznoseći im sve teoretske mogućnosti koje mogu pratiti takve abnormalnosti. Čak i onda kada je EEG jasno abnormalan, a pacijent nema kliničku sliku s napadima, potrebno se u načelu rukovoditi kliničkim simptomima.

Kako se dijagnosticira epilepsija?

Za postavljanje dijagnoze epilepsije nužno je učiniti:

uzeti detaljnu anamnezu
napraviti detaljan klinički neurološki pregled
učiniti elektroencefalografsko snimanje – EEG.
Uzeti detaljnu anamnezu

– saznati postoje li slične bolesti u porodici
– ispitati koje je bolesti do napada osoba preboljela i je li imala traumu glave
– dobiti što više podataka o samom napadu i okolnostima u kojima je napad počeo (opis svega što je prethodilo napadu te što se u napadu događalo: Kada je vremenski napad započeo – u koje doba dana? Koliko je trajao? Kako je dijete izgledalo poslije napada, tj. je li bilo umorno, pospano, je li zaspalo, je li imalo jaču glavobolju i je li popratno povratilo)
2. Napraviti detaljan klinički neurološki pregled
3. Učiniti elektroencefalografsko snimanje – EEG.
U nekim slučajevima trebat će učiniti i dodatne dijagnostičke pretrage – slikovni prikaz centralnog nervnog sistema (CT – kompjutorska tomografija mozga, MR – magnetna rezonanca mozga), laboratorijske biohemijske pretrage te pretrage likvora po potrebi.
Anamneza (povijest bolesti, opis napada) koja daje odgovor o vrsti napadaja, i EEG kojim se utvrđuje postojanje mjesta odnosno ishodišta abnormalne moždane aktivnosti, najvažniji su za utvrđivanje postojanja epilepsije i njezine klasifikacije.

Liječenje

Imajući na umu da epileptički napadi manje-više oštećuju mozak, od životnoga je značenja liječiti bolest od njezinoga početka. U napadu, osim toga, može doći i do povrede prilikom pada, povreda učešćem u saobraćaju, do utapanja i slično.

Liječenje započinje nakon obrade od strane liječnika primarne zaštite te liječnika specijalista neurologa ili neuropedijatra epileptologa. Liječenje se sastoji od primjene odgovarajućih lijekova, a vrlo rijetko i primjene odgovarajućih hirurških zahvata. Potrebna je i pomoć psihologa i psihijatra.

U zadnje vrijeme se često spominju tzv. nefarmakološke konzervativne intervencije. One su važan dio terapije u slučajevima fotosenzitivnih epilepsija i refleksnih epilepsija (izbjegavanje provokativnih faktora) i u onim slučajevima kada osobe ne žele uzimati lijekove ili se protive operaciji.

Liječnik, po mogućnosti specijalista, propisuje odgovarajući lijek obično nakon što su već uslijedila 2 napada. U izuzetnim slučajevima može se lijek propisati već i nakon prvog napada npr. ako u EEG-u postoje izrazite promjene.

Vrste liječenja ovisit će o tipu napada i o rezultatu obrade. Potrebne su redovite liječničke kontrole, jer se nerijetko događa da se nakon izvijesnog vremena mora lijek promijeniti. Oboljeli od epilepsije treba biti upoznat sa činjenicom da se u 70% slučajeva postiže potpuna kontrola napadaja. Uspjeh izostaje najčešće ako se lijekovi ne uzimaju ili ako se ne konzumiraju na način koji je određen.

Mogu li svi liječnici liječiti oboljele od epilepsije?

Liječenje oboljelih od epilepsije, najčešćeg neurološkog poremećaja, veoma je kompleksno i zahtijeva interdisciplinarni pristup. Uprkos postignutim visokim standardima u dijagnostici, medikamentoznom i kirurškom liječenju epilepsije uspjeh liječenja nerijetko nije savršen jer izostane upravo saradnja pojedinih specijalista.

Prema preporukama ILAE-a (Internacionalna liga za borbu protiv epilepsije) dominantnu ulogu u liječenju ovih bolesnika trebaju imati epileptolozi za djecu i odrasle, koji svojim iskustvom i znanjem o najsavremenijim dostignućima na tom području mogu najbolje pomoći osobama s epileptičkim manifestacijama. Epileptologija nažalost i u mnogim razvijenim zemljama još uvijek nije dovoljno prepoznatljiva.

S epileptolozima moraju usko surađivati porodični liječnici, pedijatri, neurolozi, ginekolozi, klinički psiholozi, neurohiruzi, socijalni radnici i radni terapeuti u rješavanju niza problema kao što su hitna stanja u kojima je bolesnik s napadima životno ugrožen (status epileptikus), pitanje začeća, trudnoće, dojenja, profesionalne orijentacije, psihičkih smetnji, društvene izolacije i stigmatizacije.

Liječenje bolesnika sa epilepsijom je dostiglo najvišu tačku u smislu individualnog pristupa svakom bolesniku, s posebnom pažnjom na kognitivne (spoznajne) funkcije, a sve u cilju poboljšanja kvalitete života.

Što učiniti ako zaboravim popiti lijek?

U školske djece, ali i u odraslih, osobito zaposlenih osoba, može se dogoditi da zaborave popiti lijek. To često dovodi do pojave anksioznosti (straha), pogotovo ako se pacijent tačno ne sjeća je li uzeo lijek ili ne. Jedna izostavljena, zaboravljena doza lijeka u većini slučajeva neće provocirati napad niti poremetiti uobičajeni, potrebni nivo lijeka u krvi (tzv. “steady state”).

Ako je doza lijeka zaboravljena, a to je uočeno kratko vrijeme nakon uobičajenog uzimanja lijeka, dobro je da se lijek popije. Ako ne, neka se uzme sljedeća doza kao što je predviđeno. Preporučuje se čuvati dnevne doze lijeka ili lijekova u kutijici s pretincima (“razdjeljivaču”, “dispenzeru lijekova”) za jutro, podne i večer, i tako izbjeći “zaborave” u uzimanju lijeka.

Mogu li s lijekovima za epilepsiju koristiti i druge lijekove?

Svatko se nađe u situaciji da mora u isto vrijeme uzimati lijekove potrebne za liječenje različitih simultanih bolesnih stanja. Mnogi lijekovi utiču ili su pod utjecajem antiepileptika. Za takvo kombinirano uzimanje lijekova mora se konsulovati nadležni liječnik primarne zaštite ili odgovarajući specijalista. Ovo se naročito odnosi na onu populaciju koja boluje od nekih hroničnih bolesti, kada se lijekovi moraju uzimati kroz duži vremenski period kao npr. u srčanih bolesnika ili bolesnika s povišenim krvnim pritiskom, pa reumatoloških bolesnika itd.

To se posebno odnosi na populaciju poodmakle životne dobi koja troši razne vrste lijekova. Primjerice, neka sredstva protiv boli (analgetici) mogu izazvati povišenje koncentracije antiepileptika u krvi i time proizvesti nuspojave. Nasuprot tome postoji mogućnost da dođe i do pada koncentracije lijeka u krvi što može izazvati i epileptički napadaj.

Poznato je da neki antiepileptici mogu smanjiti djelotvornost drugih lijekova, pa tako i kontracepcijskih sredstava (antibaby-pilula). Navodi se da uobičajena doza estrogena nije u tim slučajevima dovoljna te da se doza mora povisiti. Stoga je prije uzimanja takvih lijekova potrebno savjetovati se i s ginekologom.

Kakve su nuspojave antiepileptičkih lijekova?

Kao i svi drugi učinkoviti lijekovi, i lijekovi koji se koriste protiv epilepsije mogu u određenim okolnostima imati neka nepoželjna djelovanja koja se obično nazivaju nuspojavama lijeka. Najčešće se radi o pojavama koje su bezazlene i koje se ispravnom primjenom lijeka mogu i trebaju otkloniti. Tu je važna dobra komunikacija s liječnikom kojemu treba izložiti sve poteškoće koje se javljaju tokom terapije.

Dobro je da osoba koja uzima lijek, ili njezin roditelj ako se radi o djetetu, pomno prouči odlomak o nuspojavama koji se nalazi u uputi lijeka gdje će naći spisak najvažnijih nuspojava koje se mogu pojaviti za vrijeme liječenja.

Nuspojave se mogu načelno svrstati u dvije skupine:

nuspojave ovisne o dozi lijeka
nuspojave koje nisu ovisne o dozi

Neželjena djelovanja lijeka iz prve od navedenih skupina obično se javljaju u početku liječenja ili ako su propisane doze lijeka vrlo visoke. Primjer za to je osjećaj umora ili pospanosti što se javlja pri uvođenju lijekova koji imaju sedativnu komponentu.

Kada se pojave takvi simptomi liječnik obično neće povisivati dozu lijeka dok se ti simptomi ne povuku ili će možda preporučiti smanjenje dnevne doze. Nuspojave koje nisu ovisne o dozi lijeka nisu česte, a ako se jave, to je obično u prvih 6 mjeseci terapije. One su izraz individualne preosjetljivosti i zbog toga ih je obično nemoguće predvidjeti.

Primjeri takvih nuspojava su osipi, teži poremećaji u krvnoj slici i oštećenje jetrene funkcije. U tim slučajevima u pravilu neće biti dovoljno smanjiti dozu već treba potpuno prekinuti uzimanje dotičnog lijeka. Liječnik će tada propisati antiepileptik koji je hemijski potpuno drugačijeg sastava.

Postoje i nuspojave antiepileptika koje se javljaju tek nakon dugotrajne primjene. Tako, naprimjer, neki antiepileptici mogu dovesti do poremećaja metabolizma D-vitamina i kalcija, što može imati negativan utjecaj na razvoj i održavanje koštane mase. I u takvom će slučaju biti potrebna konzultacija s liječnikom koji će savjetovati tjelesnu aktivnost i određene dijetalne mjere, a u rijetkim slučajevima i vitaminske preparate.

Može li se (kada i kako) prekinuti liječenje?

Ako pojedinac nije imao napade dvije ili više godina liječnik može sugerirati postupno smanjivanje doze lijeka uz praćenje kliničkoga stanja i EEG-a da bi utvrdio je li liječenje antiepilepticima još potrebno. Izneseno je orijentaciono stajalište. Odluka je ovisna o brojnim faktorima, a jedan od najvažnijih je oblik epilepsije od kojeg osoba boluje.

Ovo ukidanje lijeka mora biti vrlo polagano i oprezno. Treba uzeti u obzir razne pojave koje nastaju nakon prekida liječenja.

Često ovisi o oboljelom od epilepsije hoće li se odlučiti definitivno prekinuti terapiju ili ostati, radi sigurnosti, i dalje na minimalnim dozama antiepileptika i tako smanjiti mogućnost eventualnih komplikacija.

Ako se napadaji ponovno jave, liječenje se nastavlja s istim antiepileptikom pri čemu treba voditi računa o činjenici da iz stanovitih, još uvijek ne posve objašnjenih i definiranih razloga, može isti lijek pri ponovljenoj primjeni biti manje djelotvoran nego ranije.

Može li se epilepsija izliječiti?

Epilepsija je jedna od najučestalijih poremećaja mozga. Prema svjetskim statističkim podacima oko 40 milijona ljudi ima epilepsiju (na Europu otpada 6 milijona), od kojih 32 milijona nisu liječeni. Dokazano je da pravilnim liječenjem i primjenom odgovarajućih lijekova.

Potrebno je i dalje provoditi specijalističke kontrole uz EEG-snimanje, po mogućnosti uz izvođenje i provokativnih metoda (nespavanje i eventualno cjelonoćno snimanje analizom spavanja). Preporučuje se redovno spavanje ustaljenog ritma, izuzeće od rada u smjenama, naročito noćnog rada, izbjegavanja alkohola i svih ostalih provokativnih čimbenika, naročito raznih vrsta svjetlosnih podražaja kod osoba osjetljivih na svjetlosne stimulacije (o čemu je sigurno upućen oboljeli od epilepsije!).

Svaka nova pojava koja izaziva sumnju u povratak smetnji iziskuje ponovni kontakt s dosadašnjim ordinariusom tj. s liječnikom koji je ranije odredio terapiju.

Alternativne metode liječenja

Statistike kažu da između 70 i 80% osoba dobro reagiraju na lijekove. Međutim kod nekih je osoba teško postići život bez napadaja pa one uz terapiju lijekovima koriste i alternativne metode liječenja (npr. jogu, meditaciju, aromaterapiju i sl).

Izuzetno je važno da se prije odluke o primjenjivanju bilo kakve alternativne metode liječenja savjetujete sa svojim liječnikom i da ni u kom slučaju ne prestanete uzimati svoje lijekove samoinicijativno.

Kako si mogu sam pomoći?

Za većinu osoba epileptički napadaj se može naslutiti prema nekim specifičnim vlastitim osjećajima i situacijama. Npr, netko ima napadaj uvijek u snu, netko nedugo nakon buđenja ili samo u popodnevnim satima, netko krajem tjedna i sl. Takva saznanja mogu uvelike pomoći u određivanju načina i stila života i rada. Na primjer, u osoba koje imaju noćne napadaje vrlo je bitno imati dovoljno sna i odmora.

Izbjegavanje stresa, mogućnost pronalaženja vlastitog mira i opuštajućih hobija (glazba, šetnja, vježbe disanja) vrlo je važan faktor u izbjegavanju i kontroliranju napadaja.

Djeci tijekom školskih praznika ili onima kojima je slobodno vrijeme neispunjeno, savjetujemo da se uključe u grupni rad u svojoj sredini koji ih neće opterećivati, a ispunit će njihovo slobodno vrijeme.

Liječenje tokom trudnoće, poroda i dojenja

Iako većina žena s epilepsijom ima normalan tok trudnoće, fiziološki normalan porod, i nepromijenjenu učestalost napada u graviditetu, takve se trudnoće smatraju visoko rizičnim i zahtijevaju budnu kontrolu epileptologa i opstetričara. Nažalost, mnoge žene još uvijek u ranom stadiju trudnoće uzimaju antiepileptike u raznim kombinacijama (politerapija) i lijekove starije generacije, što znatno povećava rizik da rode malformisano dijete.

Preporuka je da se u svakom slučaju trudnoća planira i zadaća je neurologa, epileptologa i ginekologa da timski rade u cilju edukacije mladih osoba koje planiraju trudnoću. Bitno je revidirati dijagnozu epilepsije i prilagoditi terapiju takvoj odluci, te primijeniti antiepileptik s najmanje dokazanim teratogenim svojstvima. Osim toga neophodno je prije samog začeća započeti s terapijom folne kiseline u dogovoru s liječnikom kako bi se tijekom prvih tjedana trudnoće umanjio štetni učinak antiepileptika.

Naime poznato je da je učestalost kongenitalnih anomalija u zdravoj populaciji roditelja od 2-4%, a u majki koje boluju od epilepsije dvostruko veći (4-8%).

Preporuka je da se tokom posljednjih mjesec dana trudnoće majci daje i vitamin K (20 mg) radi prevencije hemoragijske bolesti u djeteta. Epilepsija može započeti tokom trudnoće, što zahtijeva detaljnu neurološku obradu u cilju otkrivanja etiološkog supstrata napadaja (isključenje tumora mozga, krvarenja, kongenitalne anomalije mozga). Otkriće magnetne rezonance veliki je doprinos u obradi takvih bolesnica.

U malom broju poroda javlja se napad za vrijeme samog poroda i unutar 24 sata nakon poroda, što je 9 puta češće od mogućeg napada tokom preostalog dijela trudnoće.Terapija antiepileptikom mora se provoditi redovno tokom poroda, jer bi izostavljanje i samo jedne doze lijeka moglo provocirati napad, što bi dodatno otežalo sam porođaj.

Količina lijeka u majčinom mlijeku znatno je manja od one koja prelazi placentarnim putem u krv djeteta. Međutim, tijekom dojenja lijek se kumulira jer mehanizmi eliminacije lijeka u novorođenčeta nisu još u cjelosti razvijeni te se mogu ispoljiti farmakološki efekti lijeka na dijete. Koncentracija lijeka u majčinom mlijeku nije jednaka na početku dojenja i na kraju, kao ni u lijevoj ili desnoj dojci (ovisno o količini masnog tkiva dojke).