Hemolitičke anemije su skupina bolesti kod kojih se eritrociti (crvene krvne stanice) ubrzano razgrađuju, što dovodi do manjka eritrocita i smanjenja razine hemoglobina u krvi. Postoji nekoliko vrsta hemolitičkih anemija, a neke od najčešćih su:
- Autoimuna hemolitička anemija: kod koje tijelo proizvodi protutijela koja napadaju vlastite eritrocite.
- Hemolitička anemija uzrokovana mehaničkim oštećenjem eritrocita: primjerice, u srčanim zaliscima ili u krvnim žilama koje su sužene ili blokirane.
- Hemoglobinopatije: npr. sferocitoza, talasemija, ili srpastocelična anemija.
Epidemiologija ovisi o vrsti hemolitičke anemije, no neke opće karakteristike uključuju češću pojavu u nekim etničkim skupinama, genetske predispozicije, te veći rizik kod osoba koje boluju od autoimunih bolesti.
Etiopatogeneza također ovisi o vrsti hemolitičke anemije, no u većini slučajeva dolazi do ubrzanog razgradnje eritrocita. To može biti uzrokovano brojnim faktorima, uključujući autoimune procese, oštećenje mehaničkog ili toksičnog podrijetla, ili genetske poremećaje u sintezi hemoglobina.
Rani simptomi i znakovi hemolitičke anemije uključuju umor, slabost, vrtoglavicu, bledu kožu, žutilicu, povećanu osjetljivost na hladnoću, bol u trbuhu i povećane limfne čvorove.
Tok bolesti i komplikacije također ovise o vrsti hemolitičke anemije. U nekim slučajevima, hemolitička anemija može biti blaga i prolazna, ali u drugim slučajevima može dovesti do ozbiljnih komplikacija kao što su zatajenje srca, zatajenje bubrega ili neurološki poremećaji.
Dijagnostika uključuje klinički pregled, analizu krvi, testiranje funkcije jetre i bubrega, ultrazvuk, EKG i druge testove. Terapija ovisi o vrsti i uzroku hemolitičke anemije, te uključuje liječenje osnovne bolesti, korištenje lijekova koji smanjuju razgradnju eritrocita, transfuziju krvi, te u nekim slučajevima kirurško liječenje.